Tokom proteklog meseca sam u okviru odmora (prvi odmor u
životu(!) woo hoo, postajemo ozbiljni, ho ho ho) posetio Beč umesto prvobitno
planirane Atine tako da će pregled jula znatno biti nadahnut tim putovanjcem.
Muzika: Obično biram novog izvođača kog sam otkrio u toku
meseca, ali ovog puta ću napraviti izuzetak i izbor će pasti na moju omiljenu
ličnost sa domaće javne scene. U pitanju je neverovatna Sara Jo iz prostog
razloga što sam njenu pesmu Mahovina ponovo prebacio na telefon i preslušao je bezbroj puta kao i pre
nekoliko meseci kad je tek izašla. Iako sam Saru zavoleo u toku takmičenja Prvi
glas Srbije pre 3 godine, prvi put sam je, zapravo, poslušao mnogo pre toga na
YouTube-u, a njen link sam pronašao na portalu za koji danas radim. Sudbina. (: (Isti slučaj važi i za meni tako dragu Cher Lloyd)
Iako živimo u zemlji gde je svaka starleta pevačica i gde su
MC-evi najveće zvezde, u tom moru
polutalentovanih spodoba mnogi prozivaju Saru da ne ume da peva. Takve
simpatične i potpuno logične stvari su samo kod nas moguće. Osim sjajnog i
upečatljivog vokala uvek me iznova osvoji svojom beskrajnom harizmom i umećem
da i od najbanalnije stvari napravi nešto fenomenalno. Dopada mi se taj zapadni
talas koji polako osvaja našu scenu, ali je problem što mnogi i dalje nude
bugarski zvuk uz neko prozapadno vizuelno pakovanje što počesto izgleda kao
parodija. Međutim, valjda je Sara jedna od retkih koja to nosi u sebi, što je i
prirodno jer je odrasla u Rimu, i nema tih taloga nama urođenog provincijalizma
kroz čije prizme ovi naši sve provuku, ma koliko bežali od toga.
Zato ovde ostavljam Sarinu Mahovinu i jedan jako, jako lep
nastup koji mi je posebno drag jer je sveden i sve počiva na njenom glumačkom,
plesačkom i pevačkom talentu.
P.S. Jedan mali throwback pre pravog throwbacka. Prošlu Novu
godinu sam dočekao na trgu u Valjevu na njenom koncertu, a ona je sutradan
ritvitovala moj tvit. Luzerima poput mene su to jako velike stvari (: Ovo je
screenshot njenog Twitter profila, a Zauvek najlepša pesma koju je otpevala u
svojoj karijeri.
Film: Znam da je star film (iz 1997. godine) i da je kultni, ali ja sam ga tek sad odgledao. 7 years in Tibet i neverovatni Brad Pitt čije sam filmove do pre 3 godine zaobilazio pun predrasuda da je u pitanju samo vanserijski lep čovek koji samo tome može da zahvali svoj uspeh. The Three of Life je razbio tu predrasudu i tad, osim što sam shvatio da je vanserijski glumac, uvideo sam i da bira vrhunske filmove. Ovo je jedan od tih, a govori predivnu priču u kojoj je na genijalan način prikazan duhovni sukob koji postoji između istoka i zapada, kao i sve razlike u svakodnevnom životu i načinu mišljenja.
Knjiga: Već odavno sam sebe deklarisao kao literarnu tračaru jer podjednako uživam u biografijama pisaca kao i u njihovim delima. Isto tako obožavam da čitam prepiske, a pravo otkrovenje mi je zbirka pisama koje je Marcel Proust slao svojoj majci. Mislim da bi Frojd bio oduševljen jer ja u životu nisam naišao na tako jak Edipov kompleks. Čudno je to koliko je taj čovek bio zreo i u stanju da napiše jedan od meni najdražih romana, U traganju za izgubljenim vremenom, ali u isto vreme da čak i kao 30-godišnjak svako pismo počinje sa: „Draga moja mamice“, a da ga završava sa: „Nedostaje mi da me zagrliš“. Čak i u poznim godinama se trudio da impresionira rođenu majku i pisao joj je podrobne izveštaje o razvoju svoje astme samo kako bi u njoj izazvao sažaljenje i izlive ljubavi koji su mu očajnički bili potrebni. Naravno, taj deo svoje ličnosti je utkao u jednog od glavnih likova spomenutog romana, samo što je on tamo predstavljen kao 10-godišnji dečak, kako je Marcel zvučao i u mnogo kasnijem životnom dobu.
Umetnost: U okviru posete Beču bio sam konačno u prilici da uživo vidim slike Gustava Klimta. Primer Mona Lize me je naučio da nijedna reprodukcija ne može ni približno da dočara magiju originala, kao i da vrednost nekih dela nije precenjena, ma koliko se to činilo. Klimt me je oduševljavao i pre nego što sam stao pred njegovo platno, ali nakon toga je očaranost još veća. Postoji nešto neopisivo u načinu na koji je radio svoja dela, a ovde ću se zadržati samo na najčuvenijem Poljupcu koji se nalazi u Belvedereu. Na stranu taj neverovatni stil (kao da se to može staviti na stranu), emocija koju je on dočarao u odnosu muškarca i žene je iznad bilo kog opisa. Način na koji muškarac sa toliko strasti, ljubavi i grubosti drži žensku glavu, kao da joj ujedno poručuje sebično da je njegova, da samo njemu pripada i da mu je potčinjena, ali i da je čuva od celog sveta i da je ona zapravo čitav njegov svet. Neverovatna je mešavina osećanja izražena samo u položaju ruku; u toj njenoj blago prebačenoj preko tih njegovih grubih ruku zaštitnika, a ujedno i gospodara. Nisam mogao a da ne pomislim na spot FKA twigs Papi Pacify koji se na isti način bavi potčinjenošću koja je, zapravo, prepuštanje nečijoj zaštiti. Predivno.
Ličnost meseca: Neobjašnjiva, i meni samom, je ta fascinacija muzama velikih umetnika skoro više nego samim umetnicima. Jedna od njih je i Wally Neuzil, životna saputnica Egona Schilea, još jednog austrijskog slikara. Njegova postavka u Leopold muzeju je izuzetno zanimljiva jer je predstavljena iz ugla same Wally, 17-godišnje devojke koja je umnogome uticala na njegov život i stvaralaštvo. Još jedna podređena žena koja je svoju životnu svrhu pronašla u sređivanju Egonovog života i poziranju za uloge mnogih žena na njegovim platnima. Njihova veza je skandalizovala ondašnje društvo, te je Schiele jednom prilikom završio u zatvoru zbog navodno pornografskih radova u koji su uključene i maloletnice. Međutim, koliko je Wally bila jaka ličnost i koliko se ta njena potčinjenost ne može gledati sa sažaljenjem, govori i činjenica da je napustila Egona onog momenta kada se on odlučio za drugu, a njoj predložio da i dalje ostane deo njegovog života. Sebični Schiele je tek nakon njenog odlaska oslikao platno na kom potpuno izmučen, iskolačenih očiju, grli Wally i ne pušta je da ode. Čini se kao da je tek tada shvatio koliko mu je u životu značila ta devojka koju je tako olako shvatao i koju je uvek slikao kao poniznu i izmučenu ženu. Zanimljivo je i koliko su se uloge zamenile i da je, ustvari, slikom Smrt i devica Egon Schiele izrazio svoje pokajanje zbog postupanja prema ženi koja je držala njegov život na okupu, kao i spoznaju da je ta njena potčinjenost bila samo prividna.
U okviru postavke Leopold muzeja u Beču nalazi se i Egonov notes otvoren na stranici na kojoj je Wally besno napisala: „Izjavljujem danas, 8. januara 1913. godine, da ne volim više nikoga na svetu. Wally“. Prva pomisao mi je bilo koliko ga je morala voleti u tom momentu jer tako jake emocije u nama mogu da probude samo oni koje volimo više od sebe.
Throwback: Pošto se ovaj post već jako odužio za kraj ću ostaviti samo nekoliko fotografija iz Antverpena, gradića na severozapadu Belgije, koji sam posetio prošle godine nekada u ovo doba. O Antverpenu se nema mnogo šta reći osim da vas prosto kupi svojim mirom, kaldrmisanim uličicama, tipičnim zgradama u tom stilu koji je karakterističan za Holandiju i Belgiju, kao i gotičkim katedralama. Bez obzira šta neko pričao ja i dalje mislim da je gotika nešto najbolje što se desilo arhitekturi, ali to već govori o mom neukusu. (: Ali, zato delim strast celog sveta prema belgijskom pivu i čokoladi. (:







