Pre neki dan sam, kroz prozor autobusa, ugledao ogroman bilbord na kom se oglasio jedan privatni fakultet, nudeći priliku da postanete prvi diplomirani di-džej u Srbiji. Kroz glavu mi je proletelo kako se konačno neko setio da podigne ovo zanimanje na viši nivo, i ne znajući da je, u istom tom momentu, taj isti zloglasni bilbord glavna tema zajebancije i hejta na internetu.
Okej, društvene mreže smo ionako razumeli kao vreću za udaranje na kojoj lečimo sve svoje frustracije, pa me to nije mnogo ni začudilo. Ljudi hejtuju sve što postoji na ovom svetu, pa zašto ne bi i fakultet za didžejing.
Fakulteti u Srbiji su danas, po difoltu, predmet podsmeha, bilo da su državni ili privatni. Odlazak na studije je prećutno postao nešto što se podrazumeva, kao pre dve decenije pohađanje srednje škole. Ranije su dobri đaci, sasvim logično, odlazili u veće gradove na "više škole", dok se danas bezmalo ne postavlja pitanje "da li ćeš nešto upisati" nego samo "šta ćeš upisati". Od 5,0 do nedovoljnog na polugodištu svi upisuju nešto, u zavisnosti od kapaciteta, mentalnih i finansijskih.
Nekome se samo dopadne ideja napuštanja rodnog mesta, pa pošto-poto želi da pobegne iz svoje provincije, a faks je najbolji izgovor za to. Godinu-dve, dok roditelji ne zavrnu slavinu, a dotad će se već naći način da se u tom većem gradu i ostane. Neki, nažalost, odluče da započeto i završe. Zlu ne trebalo.
Da od fakulteta u ovoj zemlji nema mnogo vajde, slažu se bezmalo svi. Oni koji ga ne završe tvrde da ionako na faksu ne možeš da dobiješ pravo obrazovanje; oni koji ga završe tvrde da mogu diplomu da okače mačku o rep jer posla svakako nema i bave se poslovima za koje im je bila dovoljna srednja škola. Ne treba zaboraviti ni one srećne koji pronađu posao u struci, mada i od njih često čujete da im je diploma bila samo pokriće da dobiju posao, dok su sve što je potrebno naučili na samom radnom mestu.
Moderno doba donelo je i nova zanimanja, pa su tako brojni zanati i hobiji prerasli u zanimanja vredna proučavanja. Danas imamo profesionalne frizere, fotografe, snimatelje, režisere, i tako dalje, i tako dalje. Zašto nam onda smeta diplomirani di-džej?
Ali, dobro, kad nam je već sasvim okej da muški frizeri umeju da šišaju samo "na keca i dvojku", da devojke okolo šetaju sa ombreom koji izgleda kao da ga je neko u Paint-u obojio, da novinari i voditelji budu nepismeni, da nam je muzika bugarski melos iz 2012. godine, a nove serije i filmovi toliko tehnički i idejno napredni da ne vidiš kardinalnu razliku u tome da li je pušteno nešto iz ove decenije ili još jedna repriza "Boljeg života" i "Srećnih ljudi", pa zašto onda ne bismo i dalje slušali na žurkama Davida Guettu iz 2005. godine, pa da ga onda, nekim meastralnim prelazom, presečemo uz Viki Miljković iz, ako bude sreće, 2009. godine?
Uostalom, ako neko želi da diplomira čišćenje ulice, neka se čoveku obezbedi ustanova na kojoj će moći to da usavrši, a kamoli nešto što može da bude veoma kompleksno i da se time bavi na zavidnom nivou, kao što to ume da bude di-džejing.
Ne znam, možda sam ja ekstremno neispavan i na tri ćoška danas, ali možda nismo ni zaslužili bolje nego da nas, u svakom smislu, šiša ko god ima novca da kupi mašinicu, i da nas "vedri" i oblači svako ko bude dovoljno mudar da na krpu sa AliExpress-a našije svoje ime. A di-džej nek pusti "Moji su drugovi", audio snimak iz 1855. godine, pa da se uhvatimo u vozić za metar odavde, metar odavde.
