Tuesday, January 31, 2023

janvier + 2023 + zvono koje je odzvonilo rijaliti zvezdi koja je postala princeza, poljubila princa i pretvorila ga u žabu.

 

ako išta govori u prilog tome da je vreme uslovna kategorija onda su to svakako decembar i januar. dok, sa jedne strane, svake godine imam utisak da decembar nije ni počeo kako treba, a da je već noćno nebo potpuno svetlo od mnoštva novogodišnjih vatrometa, a uši zaglušene od prevelikog broja petardi, sa druge strane januar se posle toga toliko otegne da stičem utisak da je trajao barem dva meseca. nemoguće je da ta dva meseca imaju jednak broj dana, prosto je nemoguće.

 

ono što neraskidivo vezuje decembar i januar su filmovi, jer u tom periodu moja lista za gledanje postaje znatno bogatija zbog objavljivanja selekcija za zlatne globuse, oskare i nagrade po izboru kritičara. u decembru sam vam, podsećanja radi, preporučio dva filma, od kojih je jedan (“duhovi inišerina”), u ovom januaru koji je za nama, osvojio zlatni globus za najbolji film. moje neko predviđanje je da će “elvis” pokupiti oskara (potpuno zasluženo), ali moj ovomesečni utisak i preporuka je, ipak, film australijske režiserke sofi hajd (sophie hyde) “sa srećom, lio grand” (“good luck to you, leo grande”). jako volim te filmove koji su suštinski duhoviti, zabavni, vedri i lagani, ali su zapravo sve vreme jako, jako duboki i važni. priča prati nensi, nastavnicu veronauke u penziji, koja, suočena sa gubitkom muža, odlaskom dece iz porodičnog doma i viškom slobodnog vremena u penzionerskim danima, odlučuje da se reši tereta koji je vukla sa sobom celog života. naime, ona je vlastitu sreću podredila ulozi uzorne žene, majke i prosvetnog radnika, te su njene želje i porivi ostali duboko zakopani u njoj jer “nije priličilo” da budu čak ni verbalizovani, a kamoli ostvareni. nensi, svesna da nema apsolutno ništa od toga što će svako za nju reći da je celog života bila primer uzorne i časne žene, odlučuje da unajmi žigola kako bi konačno doživela orgazam i ostvarila sve svoje fantazije za koje je smatrala da je neumesno da ih podeli sa suprugom. sjajan film, veoma inspirativan.

dodao bih, u ovom delu posvećenom filmovima, da bi vredelo pogledati i “meni” (“the menu”) britanskog režisera marka majloda (mark mylod) o večeri u najekskluzvnijem restoranu na svetu, pri čemu gosti, koji su mesecima ili godinama čekali svoje mesto za stolom, snobovski ne žele da priznaju ni sebi niti drugima da im se ne dopada ono što je servirano ispred njih. obrt nastaje kada margo (briljantna anja tejlor džoj), koja se pukim slučajem našla u spomenutom restoranu, prekida celu ovu šaradu izlaganjem: “svesna sam ja da je šef kuhinje slovik čuven po tome što nije samo kuvar nego i pripovedač, kao i da njegovu hranu čini interesantnom to što nosi određenu priču sa sobom, ali, čak iako znam da ćeš me smatrati osobom skučenog uma, ipak smatram da se određena pravila moraju poštovati. jedno od njih je da daš ljudima hranu u restoranu. ovde su čak i topla predjela zapravo hladna. ne jedem ništa jer mi nikakva hrana nije ni servirana”. film, istina, ima nekoliko upečatljivih mana, poput jednodimenzionalne karakterizacije likova, ali daje pregršt tema za razgovor i analizu, poput prošlomesečnog favorita “trougao tuge”.

 

ako ostajemo u domenu stvari koje bi valjalo pogledati, tu je, što se serija tiče, bez premca “naslednici” (“succession”). tri zasad objavljene sezone prate porodicu najvećeg medijskog mogula na svetu, pri čemu se svako od njegove troje dece nada da će baš ono postati njegov zamenik. kada se na sve to doda čitava plejada njegovih pomoćnika i “desnih ruku” koji, takođe, imaju iste ambicije, budući da je svima jasno da su sinovi i ćerke, kako to obično biva, potpuno nedostojni da sednu u stolicu isuviše moćnog oca, dobija se, slobodno mogu da kažem, jedno pravo, pravcato remek-delo. likovi su duboki kao bezdan, tempo jezivo brz, a preokreti neočekivani, premda jako smisleni. verovatno jedna od najpametnije napisanih serija ikada. 

druga serija koju sam priveo kraju u ovom januaru je peta sezona britanske serije “kruna” (“the crown”). kako sam na ovom blogu već pisao o njoj povodom ranijih sezona, to ću ovog puta preskočiti, ali, za one koji nisu gledali, reč je o životu britanske kraljevske porodice od stupanja kraljice elizabete II na presto do danas. ova sezona se bavi krahom braka princeze dajane i princa čarlsa, kao i svim posledicama koje to ima po monarhiju. moram da priznam da sam ranije, poveden načinom na koji su mediji predstavljali lejdi di, bio oduševljen njenom buntovnom ličnošću, ali me je ova serija navela da se malo više uputim u pozadinu celog njenog slučaja i skapiram da, kada joj se oduzmu lepota, neosporna harizma i istančan ukus za modu, malo šta ostane od njene ličnosti. možda sam malo preoštar u oceni voljene princeze, ali, ne zamerite mi, iz mene progovara večiti monarhista. naravno da sam svestan i drugih dajaninih pozitivnih strana, ali ono zbog čega je lejdi di postala lejdi di, a to je razotkrivanje monarhije, u mojim očima je nimalo ne čini velikom i važnom ličnošću. kapiram ja zbog čega ljudima smeta ideja o monarhiji jer je ona dijametralno suprotna jednoj od najvećih laži 21. veka, a to je da smo svi po rođenju jednaki. članovi kraljevskih porodica su, samim svojim rođenjem i postojanjem, automatski nešto više od prosečnog čoveka, te je zato za njih u ovom našem veselom dobu sve manje mesta. na tu laž o jednakosti se možda vratim nekom drugom prilikom, ali u glavi mi je još nekoliko tema koje bi trebalo pokriti u ovim januarskim utiscima, tako da nek me kenselujemo neki drugi put zbog toga. elem, princeza od velsa je, kao što rekoh, u mom sistemu vrednosti izgubila na značaju jer je prototip svih onih ljudi koji mi u svakodnevici beskrajno igraju po živcima, a najlakše ih je opisati onom narodskom: “j… bi se, a da joj ne uđe”. kraljevska porodica je opšte poznata po svojim rigidnim pravilima i pre nego što postaneš deo iste sva ona su ti veoma dobro poznata. bila su poznata i dajani. ipak, nakon što je ispunila svoje snove o venčanju koje gleda ceo svet i životu na dvoru, odjednom su joj ta pravila postala tesna, a ceo taj sistem besmislen. na kraju imamo žrtvu, a znamo koliko ne volim žrtve, i kriv je sistem što je takav, a ne lejdi di što ga je prihvatila. aha, važi.


druga stvar je ovo što se danas dešava njenom sinu - princu hariju. hari, za razliku od svoje majke, nije birao sistem nego je u njemu rođen. princeza je mogla da odabere bezbroj životnih puteva, odabrala je svoj i mi bismo sad kao trebalo da je žalimo što je loše odabrala. hariju bi se dalo oprostiti kako zbog toga što mu je životni izbor uskraćen, tako i zbog toga što je nasledio glupost od oca - princa čarlsa. opet ćemo se pozvati na moje monarhističko opredeljenje i oprostiti mi na grubosti, ali ne znam kako bih drugačije okarakterisao čoveka (princa čarlsa) koji se vodi idejom da je monarhiju moguće održati jedino ako se prilagodi modernom dobu, a član kraljevske porodice što više približi tzv. “običnom” čoveku. fascinantno mi je kako princ čarls ne shvata da je svojoj naciji jedino zanimljiv upravo zbog te svoje izuzetnosti stečene po rođenju i mistike koju sa sobom nose plava krv, zamkovi, redovi vitezova i slično. bez svega toga, princ koji ode u diskoteku i igra brejk-dens (da, to je u jednom momentu uradio) postaje “običan smrtnik”, a kao takav pretvara se samo u još jednog političara, manje-više, kao da je to baš ono što je potrebno svetu. no, pošto je ovaj rojalistički deo posta već isuviše dug, okanućemo se i čarlsa i, što je sažetije moguće, vratiti na princa harija jer je to tema koja me je dosta zabavljala u januaru.

kao što je već poznato, zlosrećni princ hari se oženio rijaliti zvezdom megan markl i od glumice b kategorije napravio uglednu princezu. kako moderne bajke nemaju srećan kraj, njih dvoje nisu “živeli srećno do kraja života” nego je novopečena princeza poljubila princa i pretvorila ga, vokabularom bajki, u žabu, odnosno, u rijaliti zvezdu. i sve to bi imalo nekog smisla da hari nije postao antimonarhista. razumeo bih ga zaista da je pokupio svoje prnje i otišao da živi svoj američki san bez mnogo buke, stvarno bih. ipak, kada je korak po korak počeo da juriša na monarhiju, shvatio sam, kao ljubitelj teorija zavere, da megan markl nije baš toliko naivan lik u celoj toj priči. jednog dana će, kada svi oni postanu samo imena u udžbenicima istorije, megan biti zapamćena kao mata hari 21. veka, a hari kao najslabija karika sopstvene porodice koju je najlakše bilo uvući u unapred spremljen plan o udaru na ono što britaniju čini tako velikom. ipak, njegovi nedavno objavljeni memoari su mi dali tračak nade da se lesi vraća kući. iako u ovom momentu to ne deluje tako, prilično sam uveren da je princ zaparavo konačno sabrao dva i dva, i shvatio u šta je uvučen, te je napisao autobiografiju u kojoj je - pitaju se svi zašto - on sam najnegativniji lik. par dana sam se pitao zbog čega hari toliko bolno diskredituje samoga sebe (od spiska talibana koje je pobio, preko ismevanja osoba sa posebnim potrebama, do čitave istorije konzumiranja narkotika), a onda je teoretičar zavere u meni došao na ideju da je princ hari posegao za jednim od najveštijih medijskih trikova, a to je obezvređivanje izrečenih stavova obezvređivanjem ličnosti koja ih izgovara, što je u ovom slučaju on sam. ako se hari u roku od naredne dve-tri godine razvede od megan i vrati u okrilje porodice, znaću da sam bio u pravu, i da je sve ovo samo bila priprema da se, uz njegov lik, diskredituju i sve njegove ranije izrečene optužbe o kraljevskoj porodici.

za celu ovu gungulu mi je vezan i jedan od najjačih utisaka meseca, a to je emisija u kojoj je tema bilo to što su marklova i hari optužili britanske medije da izvrću njihove reči, odnosno da “nikad nisu nazvali članove britanske kraljevske porodice rasistima” nego da su samo, u intervjuu datom američkoj voditeljki opri vinfri, istakli da je “na britanskom dvoru postojala zabrinutost da će njihov sin možda biti crnac”. kao da u svemu tome nije dovoljno besmisleno to što su se od izrečenog stava, iz nekih svojih ličnih pobuda, ogradili megan i hari, iako su nakon spomenutog gostovanja kod opre primili nagradu za suzbijanje sistemskog rasizma u kraljevskoj porodici, krajnjoj bizarnosti je doprinela jedna voditeljka tamne puti koja je, u želji da ih odbrani, izgovorila rečenicu: “oni nikada nisu upotrebili reč ‘rasizam’, tako da nikoga nisu ni okarakterisali kao rasiste, ali, eto, nek sada meni, kao crnkinji, neki belac objasni šta je rasizam jer zabrinutost da li će nečije dete biti crno ili belo nije rasizam”. pisao bih verovatno duže o svemu tome da nisam izgubio i najupornijeg čitaoca dosad razglabanjem o modernim princezama i prinčevima, tako da nek celu ovu priču presečemo fotografijom tiganja koje mi je moja divna mama poslala, uz poruku: “planiram da ih kupim jer mislim da će ti se dopasti”. nisam znao šta da odgovorim na ovu poruku.

jako mi je drago što je moj muzički utisak meseca, po svemu sudeći, najjači utisak i ostatku planete, a to je moja divna majli sajrus (miley cyrus) i njena pesma “flowers”. majli volim već desetak godina, još iz doba kada nije bilo popularno voleti je, tako da mi je baš drago što je dočekala svojih pet minuta. domaći muzički utisak meseca je breskvica i njena numera “sa anđelima” zbog perfektnog spoja modernog trepa sa prepoznatljivim turbo-folk vajbom iz 90-ih godina prošlog veka. 

na brzinu ćemo preleteti i modne utiske meseca, a to su američka pevačica dodža ket (doja cat) koja se na jednoj reviji pojavila sa licem i dobrim delom kože prekrivenima uz pomoć crvene farbe i 30.000 svarovski kristala. ovde bih spomenuo i neverovatno izdanje mine vrbaški na crvenom tepihu dodele mac nagrada s obzirom na to da je maestralno sprovela u delo ideju da “lepim ljudima i džak lepo stoji”. sjajno je to kad imaš genijalnu ideju i ujedno je vrhunski sprovedeš u delo.

januarske utiske ćemo završiti osvrtom na pročitane knjige, a bilo ih je tri. jedna od njih je šesti deo prustovog “traganja za izgubljenim vremenom” (o čemu ću više pisati kada pročitam sedmi deo), druga “za kim zvono zvoni” ernesta hemingveja, a treća “božićna priča” čarlsa dikensa. što se treće knjige tiče, jako je zanimljivo to da sam tek nedavno saznao da je zapravo dikens autor priče koja je poslužila kao podloga za moj omiljeni crtani iz detinjstva. tradicionalno ga gledam ponovo svakog božića i uvek se pitam zbog čega sam kao dete predškolskog uzrasta bio toliko fasciniran animiranim filmom koji ima toliko elemenata horora. kad god nekog nagovorim da gleda taj crtani o tri božićna duha koja dolaze u posetu čoveku koji prezire božić, obično mi taj neko baci u par navrata pogled pun neverice i pita me nešto poput: “je l’ realno da si nešto ovoliko morbidno gledao kao dete?!”. 

treća spomenuta knjiga, “za kim zvono zvoni”, na svojim početnim stranicama sadrži citat koji, doduše, nije hemingvejov, ali je idealan za konačan završetak ovog, rekao bih, nikad dužeg i nikad dosadnijeg posta (ne meni nego vama koji ga čitate). pre samog citata bih rekao samo da je reč o romanu čuvenog američkog književnika u kom se grupica ljudi hvata ukoštac sa nemogućom misijom kako bi dala svoj doprinos jednom besmislenom ratu, svesna da će pritom, vrlo verovatno, izgubiti živote.

nijedan čovek nije ostrvo, celina za sebe; svaki čovek delić je kontineta, deo kopna. kad more otrgne grumen, evropa postaje manja, baš kao što se sa grebenom dešava, baš kao što se s palatom prijatelja tvog ili tvojom dešava: smrt čoveka svakog kopni i mene, jer i ja u rod ljudski spadam, i stoga mi uopšte dato nije da znam za kim zvono zvoni; zvoni za tobom.

 

do nekog sledećeg čitanja sa februarskim utiscima,

 

naopaki.

No comments:

Post a Comment