A sve što sam voleo, voleo sam širom otvorenih očiju. Mnogi su mislili da moje ljubavi idealizujem, ali nisu znali da su kroz moje trepavice do zenica dolazile samo čiste istine, onakve kakve jesu, provučene kroz prizme te moje ljubavi ili obožavanja.
Tako je i sa muzikom. Voleo sam sve loše albume pevača koji su mi bili dragi. I znao sam da su loši, ali sam ih voleo, jer su njihovi.
Nekako se, pod nekim čudnim okolnostima, poklapalo da meni najdraže pesme nekih izvođača budu najmanje popularne.
Tako je i sa Cher Lloyd, koju sam zavoleo još od prvog momenta kada je stidljivo ušetala na scenu britanskog X Factor-a, kada sam u sebi ponavljao: Molim te, samo da makar malo ume da peva. A umela je mnogo više od toga.
I čekao sam je, sve ove godine, dok je snimala besmislene pesme, koje sam, ipak, naučio da volim, da snimi barem dve koje ću voleti samo ja, i još par onih kojima nisu potrebna dva reda od po tri nule.
Sve dok je korporacija stajala iza nje, svaki video je imao još tri cifre ispred tih šest famoznih nula. A kada je snimila najlepše pesme u svojoj karijeri sve što su umeli da napišu o njoj je da skandalozna zvezda puši cigaretu u spotu (koji gledaju deca!) kako bi svima dokazala da je odrasla.
Ali, tako je to sa Amerima (mada ne volim da pljujem bilo koga kao naciju), ali šta očekivati od zemlje u kojoj se vodeće pop zvezde mole za nastradala 4 čoveka u Francuskoj, a potom pričaju koliko su ponosni na to što su stanovnici zemlje u kojoj snovi postaju stvarnost, a ne znaju (jer im mediji to nisu rekli) da se taj san plaća milionima mrtvih, kako bi oni doneli mir u svetu.
Ali, sve je to nebitno.
Bitna je samo predivna Cher i ove dve pesme koje sam tako dugo čekao.
Hvala ti, najslađi podignuti nosu na svetu...
No comments:
Post a Comment